уторак, 28. фебруар 2012.
Ponekad mi se čini da nisam rođena ovde... Da sam stigla sa neke druge planete... Nisam ono što se očekuje da budem... Nikada se nisam uklopila u ono što je uobičajeno, u ono što je "normalno"... Surovo sam iskrena. Ljudi to ne vole... Samim tim, neki ne vole ni mene... Ali to meni ništa ne znači... Vole me oni koje ja volim, a to je jedino što je meni važno...
Mozda nisam znao
uvijek istom mjerom vratiti
zato otvaram ti srce kao pismo
necu nista skrivati
Procitaj me do zadnje strane ti
i znat' ces da si najbolje do sada
sto su prsti dotakli
Ti si kao zrno soli
tvoja ljubav njezno boli
nadji srecu u mom oku
kao more duboku
I znaj da bit' cu tu
i kad navrati nam tuga
ti u meni nadji snagu
prijatelja, vjernog druga
I znaj da bit' cu tu
da ti dobro dobrim vratim
i na vrhu i na dnu
da osmijehom te pratim
I mozda nisam znao uvijek
prave rijeci birati
ali nizasto na svijetu
tebe ne bi', ne bi' htio mijenjati
Ti si kao zrno soli
tvoja ljubav njezno boli
nadji srecu u mom oku
kao more duboku
I znaj da bit' cu tu
i kad navrati nam tuga
ti u meni nadji snagu
prijatelja, vjernog druga
uvijek istom mjerom vratiti
zato otvaram ti srce kao pismo
necu nista skrivati
Procitaj me do zadnje strane ti
i znat' ces da si najbolje do sada
sto su prsti dotakli
Ti si kao zrno soli
tvoja ljubav njezno boli
nadji srecu u mom oku
kao more duboku
I znaj da bit' cu tu
i kad navrati nam tuga
ti u meni nadji snagu
prijatelja, vjernog druga
I znaj da bit' cu tu
da ti dobro dobrim vratim
i na vrhu i na dnu
da osmijehom te pratim
I mozda nisam znao uvijek
prave rijeci birati
ali nizasto na svijetu
tebe ne bi', ne bi' htio mijenjati
Ti si kao zrno soli
tvoja ljubav njezno boli
nadji srecu u mom oku
kao more duboku
I znaj da bit' cu tu
i kad navrati nam tuga
ti u meni nadji snagu
prijatelja, vjernog druga
петак, 17. фебруар 2012.
Sakrila sam te u iskidanim noćima,ne pokazujem te nikome i ne govorim o tebi...Tajna si u dnu mene skrivena i zaštićena,otežala od prećutkivanja...Dozivam te svakako u zatamljenom vrisku,u sećanju koje ne obavezuje na uzvrat.U dugim šetnjama kad misao ispraća nade na putu za nigde i nikad..u neznanju dodira...I dodiru neznanja.Na rubu tvog pogleda,bez osmeha,bez pozdrava,zanesena...Ćutaću povredjena,izdana,daleka i sama,jer noćas si uzdah odlomljen iz bolnih prstiju,grč tuge na usnama,pogled koji se ne vidi...
Do sada je trebalo da naučim hiljadu lekcija i naučila sam sve osim jedne koju nikad neću...Uvek se spoticala, spotičem se i spoticaću se...
Nemoj da veruješ ljudima..
Ne puštaj svakoga u svoj život, ne rukuj se sa svima, ne razgovaraj sa njima,
ne pričaj im svoj život i tajne, jer će sve to iskoristiti i pretvoriti u nož sa otrovom i zabiti u tvoje srce...
A tada će ti reći - To je život...
Ne, dragi moji, to je zloba...
четвртак, 16. фебруар 2012.
"Rekla je da je nisam voleo dovoljno. Slazem se, nisam je voleo dovoljno nego previse. Svakoj zvezdi koju sam gledao pre spavanja dao sam njeno ime... Na svakoj devojcici sam video njen osmeh. Hteo sam da zagrljajima i poljupcima kazem da je volim. A ona je to htela da čuje... E pa žao mi je, jedina, rekao sam ti usputno hiljadu puta da te volim al ti nisi znala da prepoznaš..."
Ja volim moju naviku. Zagrlim jastuk, udahnem
duboko, zatvorim oči i gledam te do zore sa one strane podsvesti. Ti i
ne znaš za to... Možda samo ponekad osetiš da nisi sam, malo se
promeškoljiš i nesvesno uzdahneš ne želeći da se probudiš. I ja ne
puštam jastuk sve dok mi jutro ne otme san, a ti nestaneš do sledeće
noći..
"Ustanem i krenem, idem, nije vazno gde, nije vise ni vazno zasto, idem, hodam zato sto moram. Hladnoca prija... I pocnem da osecam, jako, kao da imam rupu u grudima...
Znam, tamo negde, On isto tako hoda, i mozda isto oseca... Mozda jos nismo naucili sve sto treba da znamo da bismo se prepoznali? Mozda jos nije vreme. Mozda.. Ko zna..."
Пријавите се на:
Постови (Atom)